"Quod licet bovi, non licet Iovi... i obrnuto

23.12.2005.

Borba sa unutrašnjim neprijateljem

Razvila se polemika na forumu koji je blog najbolji. Odjednom Fašista iz mene se dohvati tastature:

[i]Najbolji su: DrJabuka, Umijeće Tersanja i Ja.
Time bih zaključio ovu dikusiju, jer nema nikakve potrebe da i drugi imaju svoje mišljenje.[/i]

Čim vidjeh šta on uradi ja povikah:
“Učuti fašistička ažbaho, jebali te Berlusconi i Di Kanio! Šuti, pomisliće ljudi da to ja progovaram! Iš, iš iz mene, nečastivi! Ma gubi se! Smrt fašizmu!

I ne htjede neman izaći dok nisam upotrebio sva sredstva, uključujući egzorcizam partizanskim filmovima. Pustio sam mu, u cugu: “Kozaru”, “Desant na Drvar” i prvu epizodu “Otpisanih”. Imao sam još i Waltera u rezervi, ali Prle i Tihi su ovog puta bili dovoljni. Ode fašista, ko da ga nikad bilo nije.

Da se vratim na temi. Koji je zaista najbolji blog?
Btw, jesam li vam već pričao da ništa toliko ne prezirem kao lažnu skromnost?
Dakle, po meni, najbolji su…

23.12.2005.

Ecumenism forever

Nešto me vuče da, povodom predstojećeg katoličkog Božića, svim Jevrejima poželim sretan Bajram, pravoslavnim pozdravom “Hristos se rodi!”, ali uviđam da bi to vaistinu bila neukusna šala, koja bi izazvala buru protes(tana)ta
Zbog toga, ništa od čestitke.

22.12.2005.

Isto Ti je to, matere mi!

Kiki i ja smo bili prava djeca samoupravnog socijalizma. Plodovi miješanog braka, odrasli na filmovima sa Batom Živojinovićem i Ljubišom Samarđićem. Ideološki, naš svijet je bio crveno-crn. Na jednoj strani su bili naši tj. partizani a na drugoj njihovi tj. okupatori i domaći izdajnici. Bez razlike. Kikijev stari je bio penzionisani podoficir JNA, mislim da je otud izraz “bez razlike” za njega imao bukvalno značenje.
Zima “90 na “91.Vraćamo se Kiki i ja iz Zvornika.
Mrak nas zateče na Romaniji.
Cesta blokirana.
Od podneva napadalo skoro pola metra snijega.
Milicioner u Sokocu nam reče da će grtalica prokrčiti put za sat ili dva i da je bolje da se za to vrijeme negdje sklonimo.
Parkiramo pred prvu kafanu.
Naručimo čorbu.
Iznad šanka je visila tabla sa natpisom koji je otprilike glasio: “Zabranjeno razbijanje čaša, flaša, lomljenja inventara i štipanje umjetnice”.
Gazda donese čorbu.
Uđoše četvorica neobrijanih likova, mogli bi biti zalutali ljubitelji ZZ- Top-a, ali šubare ih odaju.
“Gazda, što je vođe tiho!? Daj nam čet’r ljute i pusti kakvu muziku!”
Bilo je prerano da izađe umjetnica, pa gazda pristavi kasetu. Mislim da je u pitanje bio Bora Drljača: “Srpska se truba sa Kosova čuje”, zatim: “Ko to kaže, ko to laže” i sličan repertoar.
Oni likovi srču šljivu i pogleduju u našem pravcu, provjeravajući kako reagujemo na vedre note.
Mi srčemo čorbu i ne gledamo ni u čijem pravcu već, naprotiv, pazimo da nam se pogledi ne susretnu.
Na brzinu smirimo jelo i zovnemo gazdu:
“Da platimo!”
“Tri’est i šes’. Jel jelo bilo dobro?”
“Dobro, dobro, svaka čast!”
"A odakle ste, momci?"
"Ma nema veze gazda, čorba je odlična. Živio Ti nama!"
Ostavljam pedeseticu i ne čekajući kusur napuštamo krčmu, trudeći se da izbjegnemo “eye contact” sa sa veselim društvom iz ćoška. Kad smo sjeli u auto i udaljili se par stotina metara, Kiki zavjereničkim tonom razbi tišinu, otkrivajući veliku istinu koju je upravo spoznao:
“Corto, jebo Te, ovo je prava ustaška kafana!”
Ja ne mogu da vjerujem svojim ušima. Još uvijek isprepadan, pod utiskom prvog susreta sa četnicima od kada sam kao dijete gledao "Bitku na Neretvi" proderem se:
“Četnička, Kiki, četnička!!!”
“Pa ja. Koji me kurac ispravljaš kad sam i ja to rekao!?”

21.12.2005.

Baš Ti je ova sofra cool, gdje Ti dijete ide u school?

Piše mi uncle Ibro:

Dragi naši u zavičaju,
Ne možemo još da konfirmujemo naš dolazak ovog ljeta, ali kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo morati kanselovati tikete koje smo bukirali, jer nas ubi morgidž za taun haus što smo kupili. Doduše, za tikete imamo, ali ne možemo skupiti za prezente svima vama, dajdži i ostaloj familiji. A jebiga, bez toga ne ide da dolazimo jer nećemo da nas smatraju za nekakve pankove, kao što su pričali za Seju i njegove kad su svojima donijeli po 100 dolara, kako su fukara i kako ništa nisu uradili u Kanadi. Mi tako nećemo. Jal' dolazimo k'o hadžije jal' nikako. Zato smo se i dogovorili da sejvujemo što možemo više i da sve odložimo za sljedeći vekejšn.

Inaće, mi živimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i još dva part tajma, a Razija je našla i treći part tajm preko vikenda, ali smo dobro uskladili šifte pa možemo da se viđamo svakog drugog vika. Mozda je to malo nezgodno za Džesiku, ali njoj plaćamo dej ker poslije škole, a odatle je uzima bejbi siterka i dovodi kući na spavanje. Ona, iako je mala, konta da mi ovoliko radimo za njeno dobro i da ovako mora sve dok ne otplatimo morgidž. Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili to bi pretprošlog?) vodili cijeli dan na Grejt Lejks. Kupili smo joj i hot dog i ajs krim i od tada stalno svima priča kako joj je bilo bjutiful.

Ja imam dosta posla oko taun hausa - katujem travu, čistim atik i nekako ugrabim par sati dnevno da sređujem bejsment jer hoćemo da ga rentamo I tako povećamo inkam. Kao što vidite, da je lako - nije, ali kad je čovjek hard vorker i kad dobro isplanira skedžual može na sve stići. Ja sam lijepo dotjerao liniju na 130 paunda, pa se neki naši kokuzi odavde šegaće da sam se osušio zato što puno radim i spavam samo četir sata, ali to je samo zato što su oni dželous na mene, a i ne znaju da ja uvijek ugrabim bar 45 minuta slipa u sabveju.

Čovjeku više i ne treba, a I, kao što rekoh, to je samo tih prvih 25-30 godina, dok ne otplatimo morgidž, a poslije ćemo da uživamo. Sve je lako kad imaš svoj target.

Čuo sam da Sejo i ove godine ide za Bosnu. Jebiga, može mu se kad vec deset godina čući na velferu i jos razvozi picu za keš, a žena mu otvorila Bjuti salon u stanu pa ove nase guske navalile ko nezdrave na her kat u nje. Ali, šta im vrijedi kad ne znaju da investuju nego sve spiskaju na putovanja i neke druge stjupid šeme. Zato će sav život biti fukara koja rentuje svoj apartment, a mi imamo properti i sejving akaunt u banci. On stalno mejk fan od mene i priča okolo kako sam ful i ne znam da živim. Ali polako, doće maca na vratanca i njegovog apartmenta! Ja sam već obavijestio Revenju Kanada o njegovim biznisima, pa ću ga pitati kako se živi kad bude počeo plaćati taksu za sve ove godine. A to što on misli kako mi ne znamo da živimo, malo se zajebo!

Skoro svaki satrdej uveče ja i moja Raza popijemo kejs piva – onaj mali od siks. Doduše, ona popije samo jedno zato što mora na najt sift od devet, ali se zato ja rileks i smažem sve ostalo jer u sandej radim tek od osam ujutru. Zato, kad ga vidite nemojte vjerovati šta priča jer on nije čovjek za rispekt. To je rizon što vam nisam poslao dolare po njemu, jer znam da će reći da sam goljo i da grabim samo za sebe. Vi znate da to nije zbog toga, nego zato što sam temporari short, ali i to je samo dok ne otplatimo morgidž, znate već, prvih 25-30 godina. Poslije ćemo svi da uživamo.

Selam svima iz Toronta, Ontarijo

A sad odoh da editujem post.

21.12.2005.

Jack pot, htjedoh reći: Velezgoditak:

"Ševerdijine sentence zvone slogovno ročene u srok kojim se nerijetko đilita konjanik vitez, megdanski raspoložen, i svježe odzvanja daleka, patrijarhalno nadahnuta pjesan. Nezaboravne su također, jer odista dojmljive, slike draganja, radosti i igre ovog pučki dobrohotna, poudžbeno ufitiljena pojca iz pjesni: "Mali moj lijepi dragi unučiću". Djedov klik s naramljenim unučićem: 'Kunem ti se dijete dobrim Bogom/ Koji mi znojno čelo vjetrom hladi/ Sretniji sam biti konj pod tobom/ Neg ministar u bilo kojoj vladi.' Ševerdijinu oku, dakle, ne izmiće iz vidokruga -- svi to dobro čuju -- ni proces privatizacije u domaji."

(Iz najnovijeg "Hrvatskog slova": Joja Ricov o pjesništvu Duška Ševerdije, 80-godisnjeg hrvatskog pjesnika iz Zatona šibenskog, političkog emigranta iz Cordobe u Argentini)

20.12.2005.

Važno, važno! Ovo je stvarni ribin identitet

Vrijeme je da se skinu odbace maske i lažni moral. Ona je odlučila da bude prva koja će pokazati svoje pravo lice. The Riba:

20.12.2005.

Mogla je biti sretna priča, da se nije umiješala njena...

Kiki me budi oko 2 ujutru. Pokupio je na derneku neku Beograđanku, nema gdje da je odvede. Ja bez riječi ustajem, uzimam vreću za spavanje i prepuštam im šator.
Ko god je provodio noći u kampu, zna da je sex užitak za svačije uho. Šatorsko krilo štiti od vode, vjetra i pogleda, ali zvučna izolacija je nula bodova. Ta činjenica ne ometa previše pijane, napaljene ljude koji se dohvate u dva ujutro. Nakon što zatvarač uradi ziiiip, stade cika, lom, dum dum dum, lupa njegovo tijelo u njeno telo, on rže, ona cvili. U neko doba njeni krici dobiše artikulaciju i pretvoriše se u riječi:
-To, to uništi me! Lepo, o kako mi je lepo! To, to! Jebi me! Udari me!
Po promjeni ritma se moglo naslutiti da Kikija zbunjuje ova mazohistička narudžba.
Začu se par pljuski, ali mlakih.
-Jače, jače me lupi! Vređaj me!
-Ne kontam!? Šta bona hoćeš od mene? Kako da te vrijeđam?
-Samo ne prekidaj! Govori mi nešto prljavo! Ajde, ajde!
-Kurvo jedna, prava si prljava kurva!
-To, to, još! Budi prost, opsuj nešto!
-Jebem Ti majku!
Muk.
Tihi plač.
Veoma glasan plač.
-Šmrc, šmrc! Kako možeš!? Mama mi je umrla pre dva meseca. Kakav si to čovek? Beži od mene! Da znaš kako je to divna žena bila. Stoko jedna! Šmrc! Pusti me! Hoću van!
Opet se začu ziiiip, ona uz jecaj izleti iz šatora i teturajući nestade u mraku.
Počela je kiša.
Ocijenih da neće dugo, pola sata najviše.
Odlučih se ne vraćati u šator te noći.

19.12.2005.

Najzad i ja nešto smisleno da napišem:

“Slobodan Grčko-Rimski, veslački teniser boćarske reprezentacije Hrvatske koja je evropski prvak svijeta u raftingu, će odmjerite snage protiv svojih zemljaka iz Bosne i Hercegovine. Mladi kosovski veteran je na utakmici crnogorskog odbojkaškog prvenstva u rukometu, koje se kliže na vojvođanskoj skakaonici Rolan Garos u Vimbldonu, protiv hrvača jedriličarske ergele Mostar iz Tuzle, najavio obaranje rekorda od 50 krugova u vis sa preponama za žensku momčad košarkaša F.K. Nogometaš.”
Specijalno za čitaoce radija “TV”, sa slovenačko- makedonske granice, Vaš…

16.12.2005.

Čekaj me i ja ću sigurno moći...

Nisam ja od onih što mnogo šaraju. Pomalo, tek toliko da se podsjetim da ima i drugih žena. Nije loše kad insan ima ponešto sa strane. Samo nek je diskretno. Što se ne sazna neće ni zaboljet. I ne valja tu ići puno u širinu. Svakakvih bolešćura se može fasovat. Nego- je’na stalna za kuće i je’na sa strane, više čovjeku ne treba. Samo što problem nastane kada ona što je sa strane sebi umisli da joj pripada nešto što ne zaslužuju. Ko ova moja, što me danas izbi iz cipela. Nazovem je, a ona tako!? E, vala nećeš ga meni više! Nije ničija do zore gorjela. Ma ima da joj skrešem, da joj se zanebesa. Sad ću ja nju ope’ nazvat’ da ja njojzi kažem: “Pička Ti materina! Ne javim Ti se godinu dana i Ti se odma’ udaš!”

16.12.2005.

Pozdrav Bosno, odoh u Saraj'vo

Rezvila se nedavno polemika o Sarajlijama, lokal-patriotizmu i ljubavi prema provinciji u nama. Ovome ne bih imao šta da dodam:

07.06.2005.
Sarajevska Fuk'ra

"Ma kakvi! On meni tako, a ja rođeni Sarajlija!? Ma, nema tu priče..." - pri tome me pogledao značajno, kao advokat porotnika na kraju završne riječi, opravdano iščekujući da se suosjećanje i razumijevanje ukažu na mome licu...

Od malih nogu znam da je svaki Sarajlija tajni član još tajnijeg Vijeća sigurnosti Umišljenih naroda i da od rođenja ima pravo veta i njeguje ga u svakoj mogućoj raspri sa nesarajlijama. Invociranjem saraj(ev)luka ili sarajevštine se u razgovoru povlači i taj posljednji, neopozivi argument - ja jesam, a ti nisi. To je valjda zato što je mame malih Sarajlija, malo prije rođenja pohodio Sarajevski duh (baš kao blaženu Djevicu Mariju onaj Sveti), pa se sve Sarajlije odreda rađaju bezgrešne i nedodirljive.

Biti ponosan na ono što jesi i odakle si je jedna stvar, a biti umišljen i nekritički smatrati da si samim mjestom rođenja bolji od ostalih je nešto sasvim drugo. Da, ja znam da nije riječ samo o mjestu rođenja, već i specifičnoj raji, sredini, tradiciji, školama i svemu ostalome što krasi Sarajevo i što će od nekoga načiniti čovjeka, ali opet, što je previše, previše je. Činjenica jeste da je Sarajevo najveći grad u Bosni i da sadrži najveću koncentraciju urbanog spirita, ali nije jedini.

Problem je u tome da se Sarajlije ponašaju kao da jeste. U sarajevskoj verziji Prođoh Bosnom kroz gradove glasi Prođoh Bosnom do granice, jer prije granice nema ni g od grada. Osim Tuzle i Banja Luke, malo će koji Sarajlija titulu grada priznati Bihaću ili, nekada, Prijedoru i Brčkom. A sve su to (bili) gradovi, sa svojom inteligencijom, urbanom dušom, pozorištima, koncertima, festivalima… Ipak, mislim da se u posljednje vrijeme ovaj stav Sarajlija mijenja nabolje.

Ne znam odakle ovakav stav dolazi, da li odražava neopravdanu, mangupsku samosvjesnost i samouvjerenost, ili, pak, ispod njega urla očaj obespravljenog age kojem su iza onog rata uzeli skoro sve, a koji sada gleda kako mu Sandžaklije razvoze i ono malo preostalog, pa jedino u šta se može uzdati i što mu niko ne može uzeti je ono malo sarajevskog identiteta. Nije meni krivo kada se Sarajlija ponosi onim što jeste. Krivo mi je kada, samo zbog toga, druge a priori smatra za niže od sebe i manje dostojne i ne trudi se da u životu išta postigne. Pa na kraju završi kao fukara.

Biti Sarajlija je mjesto rođenja, a ne univerzitetska diploma. Rodni list iz Općine Centar je, opet, potvrda lokacije rođenja, a ne svjedodžba o moralnom karakteru. Biti rođen na Jezeru znači biti cijepljen protiv dječijih bolesti, ne i protiv papanluka. Biti Sarajlija je nešto poput onoga što je onomad značilo biti pionir - obaveza da idem više i dalje od drugih. Ako ikada to što sam Sarajlija postane moja jedina odrednica, neka me neko dobro utuče i shorga niz Jekovac, k’o posljednju sarajevsku fukaru.

Oteto-prokleto od:
Umijeće Tersanja

16.12.2005.

A tek da sam ja netko!

Nisam ni ja od jučer. Čitam odavno. Već od pete godine. U doba kada sam počinjao Oslobođenje je štampalo parne listove na latinici, neparne na ćirilici, a godišnja pretplata na Politikin Zabavnik bila nagrada za dobre đake. Od tih davnih vremena nakon što savladah prvih sto knjiga biblioteke «Lastavica» čitao sam sve i svašta. Ruske klasike, francuske futuriste, latinoameričkih realiste, domaće nadrealiste, germanske moderniste, svakojake biografije, istorijske monografije, stručne, političke i bulevarske časopise, skripte, spomenare, redova vožnje, pozorišne programe, vinske karte i kino plakate. Gdje god vidim kakav skup slova ja mu se posvetim. Čitam i analiziram. Oduvijek me je zanimala magija pisanja. Kako i zašto ljudi pišu? U koje doba dana? Šta ih motiviše? Šta razlikuje dobrog od lošeg pisca?
U zadnje vrijeme, najviše vremena provodim čitajući blogove. I mogu Vam reći, nađe se tu jakih pripovjedača i svježih mislilaca. Siguran sam da se među nama krije nekoliko već afirmisanih pisaca kojima blog služi za brušenje pera i puštanje probnih balona. Ne sumnjam da ćemo mnoge od ovdje objavljenih priča za koju godinu gledati u izlozima knjižara širom zemalja štokavskih. Ima tu safta, da prste obližeš. Ali («ali» je stvarno prokleta riječ) među svim tim nadarenim svijetom nema nikog ko me ostavlja bez daha. Još uvijek ne mogu prepoznati Onog ili Onu čiji dar obećava zaista nebeske visine. Onog koji od ničega pravi sve. Koji može da opiše zid od golog betona riječima koje će Te natjerati da se dugo poslije čitanja naježiš svaki put kada prođeš pored neomalterisane fasade. Koji posjeduje Ubilačku vještinu kakvm se služi, recimo Balašević i Jergović. Spretnost koja Te i kada slušaš pjesmu ili priču u kojoj je svaka rečenica u zavadi sa Tvojim pogledom na svijet, ipak razoruža snagom besprijekornog ritma, savršene rime, jasnoćom završnog stiha. Eh, da mi je biti talentovan kao Đole! Eh, da mi je njegova nepodnošljiva lakoća stila! Puškom bi me tjerali od tastature. Pisao bih olovkom, pisao bih kredom, ugljem; po sveskama, po tramvajima, trotoarima, zidovima javnih toaleta, po kafanskim stolnjacima i poleđinama jelovnika. Zebre na pješačkim prelazima bi bile išarane mojim stihovima. Tražio bih da me prikače na infuziju da ne moram gubiti vrijeme na tri obroka dnevno, pa bih i toj infuziji pjesmu posvetio. A tek roman o stalku na kojem infuzija visi, koji bi to triler bio. Slagao bih sonetne vijence a u slobodnom stihu sklapao sulude logičke paradoxe, lijegao bih noću čim se kazaljke poklope a budio se sat prije ponoći prethodnog dana, da od sna ukradem što više vremena za pisanje.
Nemam dar, ali zasigurno imam plan.
Tačno znam šta bih radio kada bih bio talentovan kao Balašević.
Pisao bih kao Johny.

Da mi je!

15.12.2005.

Dogodilo se jednog ljeta

Elisabethin tok misli me podsjeti da Vam ovo ispričam:
Bio sam redovan na Lastovu krajem osamdesetih. Odsustvo stranaca, koje je odbijala zabrana pristupa na ostrvo zbog postojanja povelike kasarne JNA, te odsustvo papaka koje je odbijala daljina su povoljno utjecalo na opštu atmosferu, a posebno na cijene u kafanama i neuobičajenu ljubaznost lokalnog stanovništva. Kamp u Ublima je bio komuna svih generacija gdje nije bilo mnogo pravila: hoćeš go, hoćeš obučen, niko nikom ne smeta. Nemoj puno prznit naokolo, ne pravi buku kada djeca spavaju i to bi bilo to. Bili smo lijepi, opušteni, lijeni…a najopušteniji je bio Ipe. Lagana cuga i meza od zore. Uvijek pripit, nikad pijan, take it easy, samo laganini.
Na suprotnom tasu te vage je bila Lili. Ona je kvarila idilu. Na Lastovo je došla sama, za razliku od večine koji smo boravili u paru, a neki bo’me i u triju. Bilo je to jedno koščato, žilavo stvorenje u ranim 30-tim godina, puno bijesa i gorčine; kolerična, zajedljiva, u potpunoj kontri sa nama lijenim, opuštenim, lijenim…Što je najgore, Lili je bila aktivni ters. Presretala je druge napadajući ih za svaku sitnicu, pravila od muhe medvjeda, izmišljala probleme. Neko bi je ignorisao, neko drugi bi se dokačio sa njom, što nije bila isplativa varijanta. Otpor bi joj nabio adrenalin i sa još večom strašću bi se usmjeravala na žrtvu. Jedared joj se na putu nađe Ipe. Imao sam priliku da prisustvujem toj sceni. Razlog za svađu je bio trivijalan, kao i obično, a snaga napada je bila nevjerovatna. Pravila je neopisivu buku na ujednačenih 1000HZ, uz nekontrolisano mahanje rukama i prijeteće unošenje u lice. Nije bila samo strast u pitanju, postojao je tu određeni smisao i organizacija. Lili je bila profesionalni kavgadžija.
Ipe je mirno saslušao petominutnu tiradu. Kada je Lili, konačno, morala napraviti pauzu da uzme dah, položio je ruku na njeno rame i polako, očinskim glasom rekao:
"Lili! Slušaj pažljivo šta Ti imam reći! Lili, jebi se! Samo se malo češće jebi i vidjećeš…sve će doći na svoje."

Slijedećeg ljeta, Lili se pojavila malo okruglija, puno sporija, smirenija i zadovoljnija, u pratnji simpatičnog momka njenih godina. Jedina buka koju je proizvodila, dolazila je noću iz njihovog šatora. 1000 herca, još uvijek stabilnih i jakih, ali miroljubivih.
Žao mi je što Ipe nije bilo tu da je čuje. Rak, koji ga je pomalo grickao prethodne tri godine, konačno ga je pojeo početkom proljeća 1990.

15.12.2005.

O tempora, o mores!

Sve se vraća…
Kada sam bio petnaestogodišnjak moj Stari je bio toliko glup da se sa njim uopšte nije moglo razgovarati. Mnogo vode je proteklo od tada i ja, napokon, uviđam da je Stari u međuvremenu jako napredovao.
Sa druge strane Corto Junior, koji još nije ni blizu 15-te, u zadnje vrijeme me ispod oka pogleduje…i sve rjeđe pitanja postavlja.
(nastaviće se...)

14.12.2005.

Daje se na znanje!

U nemogučnosti da se pojedinačno obratim brojnim obožavateljima koji su mi u proteklom periodu svojim pohvalama, prijedlozima i komentarima pružili podršku u pisanje ovog bloga, iskoristiću ovu priliku da im izrazim svoje duboko poštovanje uz obećanje da ću na tome putu ustrajati.
Hvala Vam!
Oboma!


Deja Vu

14.12.2005.

Jednom, kad bijah uporan

Poš’o ja na Trebević. Biciklom. Sunce prži, dan se ubio se za izležavanja, ali to mene ne ometa u pokušaju da oborim (svoj) vremenski rekord u penjanju do Vidikovca i nazad za manje od dva sata. Uspuho se ja, sav u goloj vodi, gledam pravo, furam dalje i izvodim striptiz na cesti. Prije Osmica sam već bio go do pasa. Ko se često vere tim putem zna da cesta do Trebevića nije prometna, ali je živopisna svakako. U odsustvu gustog saobraćaja to je raj za planinare i brdske bicikliste. A gdje se ove dvije grupe sastanu, obično je tu i treća- čobani, pardon pastiri. A sa čobanima stada. A stada ne paze kud i kako kake. A ja gol i oznojen vozim slalom uzbrdo između gomilica goveđih govana. A muve zunzare se slade tim govnima.
Nije trebalo dugo čekati da se prva muha zainteresuje za mene.
Dođe, sleti, namirisa.
A onda ode.
Da pozove ostalu raju.
Bilo je to 2-3 kilometra prije “Prvog Šumara”. Nekoliko stotina muha me je, omamljeno mojim mirisima, veselo pratilo, praveći oreol oko moga obnaženog torza. Jeste li ikada vidjeli putujuće govno na biciklu. E nisam ni ja, ali sudeći po licima, srećom rijetkih, vozača koji su se tog ljetnog popodneva zatekli na trebevičkoj cesti, to je bio praznik za oči. Pošto je rekord bio na dohvat ruke nije bilo govora o odustajanju. Smireno sam gurao pedale, brzinom od 7 do 10 km/h, koliko bi već uspon dozvoljavao. Neželjeni saputnici su se sladili, ali ja sam znao sam da će mo trenutak doći. Neposredno prije “Prvog Šumara”, počinje pravac i ravnica. Prešao sam prvih 50-tak metara istom brzinom kojom sam do tada vozio. Prikupljao sam snagu za napad. Bilo je to k’o u priči: Druga, treća, četvrta. peta. Za par trenutaka sam već letio onom ravnicom. Ja za sat, kad ono: 35 na sat. Faktor iznenađenja je učinio svoje. Tri četvrtine muha nije ni znalo šta ih je snašlo, a već su ostale same, ko govno na cesti. Ostale su pružale jadan otpor još stotinjak metara. Na kraju osta samo jedna zunzara, koja je panično pokušavala da drži ritam. Podsjeti me to na scenu iz filma Titanik, kada Leonardo De Caprio visi na onoj ogradi, samo, u ovom slučaju, perspektiva je bila horizontalna. I kao što je Titanik, na kraju potonuo u ledenu vodu sjevernog Atlantika, tako sam i ja, nošen tempom osvete, nestao u daljini. “Planinarski Kutak- Trebević”, oštra krivina lijevo, oštra krivina desno, ruševine Motela “Sunce” i eto mene na Vidikovcu. Pola minute pauze za pogled na Grad, a i da se obuče majica, pa brzi spust nazad. U povratku sam projurio pored onog jata zunzara koje su obezglavljene lutale po planini, uzaludno tražeći tačku uporišta. Mahnuh im, u dobrom raspoloženju. Ne popne se čovjek svaki dan do Vidikovca i nazad za manje od dva sata.
Pouka: Ako izgledaš k'o govno, ne moraš se k'o govno i osjećati.

12.12.2005.

Sex i mahala

Žali mi se prijateljica:
Život nam se sveo na trku od 400m sa preponama. Subota, negdje oko 22.30, meni došla žuta minuta, pravi Zagor, a Malecka nam još uvijek budna. Kažem ja to Dragom, ne bi li mu dalo poleta da je što prije uspava. Zaspe ona napokon.
'Ajd pošto je subota mogli bi se počastimo pornićem. Pristavi on pornić, sjednemo pred TV, sve O.K.
Kad sam se, u po frke, trznula iz sna čujem samo hrkanje. Sudeći po volumenu trenerke u predjelu prepona, Dragi je u snu još uvijek uživao u porniću, a hrkanje je, valjda, bilo kruna tog meraka.
Subota, razumijes li me jarane moj, bila je to SUBOTA, deset, pola jedanaest navečer!!!

12.12.2005.

Jednom, kad bijah ljut

Svojevremeno, nagovorilo me da pokušam da materijalizujem svoje ratne zasluge. Kažu: "Corto, ima neki fond koji gradi stanove za borce i RVI. Brzo, jeftino i kvalitetno. Konkuriši, iskoristi pogodnosti, da nisi đabe ratovao i bio ranjavan!" Kontam, ne daj bože da je bilo za đabe, izvukli smo bar neriješeno. Kako god, poslušah savjet, prikupih odgovarajuću dokumentaciju i javih se na konkurs. Ovo dole je skraćena verzija moje prve žalbe. Original je bio na tri kucane stranice bez proreda. Poslije toga je slijedila prepiska koja je uključila dva kantonalna ministarstva i ured ombudsmana, ali ja sam, tokom vremena, postao gadljiv na lokalnu birokratiju i odustao od svojih zahtijeva.


[i]FOND KANTONA SARAJEVO ZA IZGRADNJU
STANOVA ZA PORODICA ŠEHIDA I PALIH BORACA
RVI; DEMOBILISANE BORCE I PROGNANE OSOBE
RADIĆEVA 4b SARAJEVO

N/R Direktora Fonda

Poštovani,

U vezi sa obaviještenjem o rezultatima konkursa za dodjelu stanova u naselju Grbavica, Ilidža i Ilijaš (nadziđavanje), koji je objavljen 24.aprila 200x ulažem slijedeći

P R I G O V O R

OBRAZLOŽENJE: Upravo sam primio obavijest o rezultatima konkursa na kojem sam učestvovao. Prijatno me je iznenadila brzina rada komisije za odabir ponuda…kako navodite, sjednica komisije na kojoj se rješavalo 430 pristiglih zahtijeva počela je u 14:00 a završila u 15:00. To je tačno 8 sekundi i 37 stotinki po zahtijevu. Izgleda da su u komisiji sjedili lično Superman, Spiderman, Betman i svih 5 Power Rangers-a. Mom petogodišnjem sinu će biti izuzetno drago kada mu kažem da su u Sarajevu. On ih obožava.

Još me je više iznenadilo to što sam u prilogu dobio kompletnu dokumentaciju koju sam priložio uz prijavu za konkurs. Netaknutu, onakvu kako sam je i poslao. Bez znakova da je prošla kroz ruke makar jednog člana komisije. Pretpostavljem da je tu supermenov rendgenski vid odigrao svoje… teško mi pada što nisam prošao. Proveo sam cijeli rat u AR BiH, ranjavan, RVI 40%, oficir, povrh toga ponudio sam da platim punu cijenu stana unaprijed…pokušavam da zamislim kandidata koji je bio bolji . Naravno, mogu samo da zamišljam, jer o tome nema ni pomena u obavijesti koju ste mi poslali. Nema bodovne liste, imena kandidata, nema broja kandidata, nema mog mjesta na toj listi (za slučaj ako onaj prije mene odustane), nema ko je izabran, nema kriterija po kojima je izabran…sve u najsvijetlijoj tradiciji Stranke Dajdžića i Amidžića.

Za razliku od moga sina ja znam da filmski i strip junaci sa početka ovog pisma ne postoje. Ali kada bi me neko pitao da li više vjerujemu u njih ili u to da ovaj konkurs nije bio namješten- ruku u vatru za Supermena.

Zahtijevam da se rezultati konkursa ponište, a komisija raspusti…uz prigovor Vam, ponovo, šaljem dokumentaciju koju sam priložio prilikom prijave na konkurs. Nadam se da će je, osim Supermena, i neko drugi ovog puta pogledati.


U Sarajevu, 00.00.0000

P.S. Nakon deložacije bez stalne adrese. Kontakt za prijem pošte:

XyXy[/i]

09.12.2005.

Prijatelj se u (velikoj) nuždi prepoznaje

Javila mi se je jadna draga osoba. Pita kako to da sam je prepoznao ispod pseudonimu u komentarima na: "Laži, laži, laži me, to me vlaži najbolje!"
Evo autentične snimke drugog poluvremena tog razgovora:

[i]-prepoznao? pitam se kako? molim detaljan odgovor. dobro ne umecem j i sl... a da li ima jos nesto??? eto ti savrsena prilika da lazes! pazi da ne primetim, kad vec znas moje misljenje o tome :)

-Pa poenta je u tome da se primjeti da ne govorim istinu!? Ako lažem u namjeri da Te prevarim onda se ne pika. (to bi bilo nemoralno)

A prepoznah Te ovako:
Ja bih da iskoristim Joker “Zovi” u “Who Wants to Be a Millionaire?”.
Moje drugo Ja:- To Ti je Fragolina
Ja:-Koliko si siguran da je ona?
Drugo Ja: Prilično.
Opet Ja: Koliko je to u procentima?
Drugi: Pa, recimo oko 65%,.
Prvi: To je velika sigurnost.
Drugi: Jeste aki si na manjoj sumi. Ako si visoko, odustani
Prvi -Hvala.
Opet prvi -Mogu li ja da upotrebim još i Joker pola –pola.
Tarik Filipović: Kako da ne. evo…

Uto se Ti javi, upade Tariku u riječ, razbi sve sumnje, sjeba mi koncepciju...[/i]

09.12.2005.

b(l)og i Ja

Obilazeći Superjunaka naletim na par stihova iz Pjesme nad Pjesmama, što me podsjeti na to da je Biblija stvarno dobra knjiga, sve dok se ne bavi religijom. Čim se dohvati božanskih tema- blop! Ne bih da neko pomisli da ja imam nešto protiv religije. Kao civilizacijski indoktriniran pripadnik svog vremena i plemena svjestan sam da je religija jedino 100% isplativo ulaganje u životu. To je pobjednički koncept koji se svodi na to da Te Smrt čeka, i ovako i onako. Dva su rješenja te neugodne situacije:
(a) Ima Boga, umrijećeš, probudiiti se, otići u nebo, ili gdje se već ide, trud se isplatio, dividende se isplaćuju višestruko.
(b) Boga nema, dakle probuditi se nećeš, već ćeš blaženo počivati u miru, pošteđen saznanja da si cijeloga života zalud obilazio hramove, darivao prosjake, uzdržavao se od svakojakih zadovoljstava u slavu jednog ili više njih nepostojećih, a sve u nadi da će Te stići nagrada. Sva Tvoja dobra dijela su bila čista filantropija :(

Kao što se vidi iz priloženog: "Vjeruj, vjeruj, vjere mi, ja sam Bog Tvoj jedini!", i svaka će da Ti igra- svaka da Ti dobija. Kad se ovo prevede sa Štokavskog na Hebrejsko-Aramejsko-Starorgčki pa onda vrati na Hrvatsko-Bosansko-Srpski, glasi ovako: „Blago siromašnim duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!“

Kao dokazani borac protiv siromaštva, ja sam, hvala Bogu- ateista

08.12.2005.

Žena druga mog

Fotografija koju sam bezobrazno preuzeo sa Tajnovita me podsjeti na zanimljiv razgovor kojem sam nedavno prisustvovao:
Sjede lav i bik u birtiji i lavu zazvoni mobitel, kad ono žena ga zove da smjesta dođe kući na ručak. Lav se diže i plača piće, a bik će njemu:
'E, lave, koji si Ti papučar. Da mene ona moja tako nazove, poslao bih je u materinu, iz inata zaglavio u kafani do jutra i zapio pola plate!'
Lav razmisli i reče: 'Gledaj stari, nije nama isto: ipak je Tvoja žena krava!'

08.12.2005.

Nomen est Omen

Ima jedan osmogodišnjak u komšiluka kojeg ostala djeca zovu Hodža, vjerovatno jer pohađa mejtef. Starog mu dugo poznajem, ali nikad nismo bili u istoj raji. Uvijek srdačno, “Zdravo komšija!” ali rijetko kada dalje od tog pozdrava. Prvi put se oženio krajem osamdesetih, početkom rata se ispalio u Njemačku, krajem rata se vratio sa drugom ženom, ona mu rodila Hodžu i njegovog mlađeg brata...Šta se desilo sa prvom ženom, da li je i sa njom imao djece nisam znao. Prošlog ljeta, Hodža i brat su nestali iz vidokruga, gotovo su se prestali družiti sa osalom djecom. Onih par puta kada bih ga sreo, uvijek su bili u društvu meni potpuno nepoznate djevojke od nekih 13 – 15 godina. Dođe jesen, i eto njega u mojoj bašti. Važna utakmica protiv klinaca iz komšijske mahale, a lopta ispuhana.
- Nema problema, Hodža, sad ću ja po pumpu pa ćemo to srediti. Nego, reci Ti meni, ko je ona fina cura sa kojom sam te ljetos viđao?
- To mi je sestra.
- Čuj!? Nisam pojma imao da imaš sestru? To Ti mene foliraš?
- Ne foliram Čika Corto, Alaha mi! Stvarno imam sestru. Znate, moj Babo je njen Tata.

07.12.2005.

Laži, laži, laži me - To me vlaži najbolje

Predstavlja mi veliku čast i zadovoljstvo, bogme i olakšanje kada vidim da su posjetioci mog skromnog dnevnika uglavnom pripadnici ženskog pola. Nemam ja ništa protiv muškinja ali sa te strane sam uglavnom sam sebi dovoljan. Komunikacija sa pripadnicima mog (s)pola me najčešće samo smara. Em što uglavnom nemam šta da im kažem jer su mi emotivno daleko, em i ako se zbližimo onda se desi da saznam da neko, ko mi je izgledao savršeno normalan, krije mračnu tajnu da u slobodno vrijeme piški sjedećke ili nedajbože radi kakve kućne poslove sa peglom i sl. Čitav taj concept: “Ljubi bližnjeg svog!” mi je potpuno stran. “Ljubi bližnju svoju, tuđu još i više!” to već ima smisla. Osim toga, kako su to zamislili: “Voli bližnjeg svog, kao što voliš sebe!” Jel to znači da sad i njemu treba da drkam!? Ne kontam, i ne sviđa mi se. Dakle, drage moje dame, drugarice, gospođe, djevojčice i ostale, vrlo ste mi dobrodošle.
Čemu ovaj opširni uvod? Pa, zanima me vaše mišljenje o sljedećem. Največi dio života provedoh razgovarajući sa, slineći za, sjedeći kraj, dahčući pod, ležeći na i razmišljajući o - ženama, I pored sveg tog posvećenog vremena i truda mnogo toga ostalo mi je nejasno. Na primjer, uloga laži u sexualnoj komunikaciji. Uspjeh kod žena mi je, od kad znam za sebe, bio direktno povezan sa količini laži koju unosim u vezu. Bez izuzetka. Jedna moja bivša draga mi je i otvoreno rekla da sa mnom uživa u sexu, u razgovoru, u putovanjima, šetnjama, posjetama galerijama i pozorištima, ali da je sve to sitno u poređenju sa tim kako neodoljivo lažem. Da ne duljim- molim komentar. Unaprijed hvala.

07.12.2005.

A sad, vrijeme je i za jednu istinitu priču

Dakle Bog uze svoju torbu i odlući da Adamu i Evi dodjeli raznolike osobine i sposobnosti prije nego li ih deložira iz Rajske Bašće. Ti ćeš biti mnogo dlakav, Ti manje, ali će Ti više smetati, Ti ćeš imat široke kukove, Ti široka ramena, Ti ćeš dobro lovit Ti dobro kuhat, i jedno i drugo ćete biti loši vozači, svako na svoj način i tako dalje. Završi on podjelu i ode svojim putem, kad iznenada skonta da su mu u torbi ostale još dvije ceduljice. Vrati se i reče: Evo imam još dvije osobine da Vam udijelim, pa sami se dogovorite ko će šta. A ako se ne možete dogovoriti, onda neka Adam prvi bira, prvi se i rodio, tj. stvorio. Izvadi on prvu ceduljicu i pročita: "Pišanje stoječke." Adam na to počne skakat, ko u transu: "Hoću ja to, to meni treba! To je tako cool, tako nadmočno i dostojanstveno, tako muški,ja to moram dobiti! Daj! Daj!" Bog će: "U redu, ali zar ne bi želio da ti pročitam šta piše na poslijednjoj cedulji, možda ti bude interesantno?" "Nema potrebe, ništa ne može biti bolje od uspravnog pišanja !", odlučno će Adam. "U redu.", reče Bog: "Evo, onda Tebi ide ova poslednja. Da vidim šta tu piše. Ve, vu,...joj što su sitna slova...a-ha, skonto sam. Piše: višestruki orgazmi!

07.12.2005.

Noć je išla u pravom smijeru...

...a onda ona upita: „Gdje Ti se nalazi toalet?“

Odgovorih, ne ispuštajući njenu ruku: „Pravac hodnik, pa druga vrata lijevo.“ (joj, kol'ki mi je stan)

Ona (pokušavajući da ustane): „Ma brzo ću ja.“

Ja (i dalje ne puštam ruku): „Neka, ostani. Čemu žurba?“

Ona: (molećivo) „Pa...moram da piškim.“

Ja, konačno puštajući ruku: „Dobro, samo nemoj po dasci!“

06.12.2005.

Koliko smo sretni?

Podsvijest je cudna biljka. Jučer mi je jaran poslao ovu fotografiju i vjerovatno mi je ona bila u glavi kada sam se sažalio na onog jadu što baca upaljače po tro, tru...po ulici.

06.12.2005.

Prođoh gradom

Ne bi ja da se puno pravim pametan ali je, svojevremeno, bila jedna gradska akcija, a u okviru akcije EPP koji se vrtio na RTV Sarajevo. Ide tip ulicom, izvadi poslijednju cigaretu iz kutije te potonju baci na tro, tri, tre, kako se već ono kaže? Nema veze, sjetiću se, helem baci on tu praznu kutriju na ulicu. Ekološki osviješten lik koji se kreće za njim, ne bilo mu lijeno, podigne navedenu kutiju, sustigne onog prvog, i obrati mu se: „Vi ste ovo izgubili.“ Prvi će začuđeno: „Ne nisam, to meni više ne treba!“ „Ali ne treba ni ovom gradu!“ Zaključi ekolog i preda mu kutiju. Ne znam koliko papaka je ova reklama dovela tobe, ali je smatram jednom od najboljih u istoriji lokalnog oglašavanja. Da sad ne idem u duboka objašnjavanja, na koje sve nerve udara, kako je jednostavna itd., njena glavna prednost je što je primjenjiva. Svako je mogao ugledati papka, kojih btw u to vrijeme nije mnogo bilo, i očitati mu bukvicu. Treba imati oštro oko i brzu ruku i biti dovoljno blizu da sustigneš onoga koji je bacio kutiju. Moderno vrijeme, naravno, stvara i nove izazove. Mene recimo, stravično nerviraju likovi koji iz automobila bacaju čikove i time od cesta prave velike javne pepeljare. Godinama imam neodoljivu želju da jednog od njih stignem, pokucam na prozor i ravno među noge mu ubacim onaj čik, još neugašen, i kažem: Čini mi se da ste nešto zaboravili? Nije da nisam pokušao, ali dok ja zaustavim svoj automobil, izađem, pokupim čik, vratim se u auto... ne samo da mi zagađivač utekne iz vidokruga, nego još izazovem zastoj u saobraćaju, koji za sobom povuče lavinu buke, vike, psovke i to na moj račun. Tako da moja želja osta neostvarena. Sve do večeras. A večeras...vračajući se sa posla kretao sam se oko 5 metara iza tipa koji je palio cigaretu. Čini se da je imao problema sa upaljačem, jer ga je u jednom trenutku trehnuo o trotoar (znao sam da ću se sjetiti kako se kaže). Upaljač je, uz prasak, odskočio jedno pola metra, ali je pri doskoku ostao u komadu. Meni je momentalno osmijeh obasjao lice, sageo sam se da dohvatim upaljač i, makar na pješaku, istresem svoje dugogodišnje frustracije. Da ga nešto pitam. Dakle krenuh da se sagnem, bacih još jedan pogled na zločinca i... i ništa. Nastavih svojim putem. Dođoh kući i sjedoh pred ekran i evo sad Vam pišem o tome. Zašto!? Šta je učinilo da ništa ne učinim. Strah? Ne. Lik je bio za glavu niži od mene, 10-15 kilograma lakši, jadno obučen i, naoko. nimalo opasan. Lijenost? Ma kakvi. To mi nije predstavljalo ni najmanji napor, već sam bio saget, radnja se odvijala na putu kući, sve bi trajalo 3 sekunde. Šta je onda moglo biti u pitanju? Dakle ovako (R - slow motion): Prilikom saginjanja pogledao sam u tog lika koji je svojim likom i djelom mamio da bude ponižen i upitao sebe: Corto, šta da je kojim slučajem drukčiji. Šta bi bilo da se radilo o gorostasu od 2 metra sa 120 kg mišića i ljuta pogleda? Ili o nekom ne tako krupnom, ali potencijalno dobro naoružanom. Kratak mu fitilj ali duga mu Devetka. I da je istresao punu pepeljaru na ulicu tj. trotoar? Da li bih bio tako poletan? Ma daj! Progutao bih knedlu i nastavio dalje, bez riječi. Vjerovatni bih prešao na drugu stranu ceste. Budimo realni, reklama sa početka ove priče je proizvod nekog drugog vremena. Da se snima danas, lik koji se obraća zagađivaču bio bi u namodernijoj pancirki, sa kacigom na glavi i okružen sa četiri tjelohranitelja, tri vatrogasca, dva medicinska tehničara i jednim deminerom. I još jednim advokatom u pozadini, pošto bi ga gradska čistoća 100% tužila da im pravi nelojalnu konkurenciju. Tako to sada ide sa obraćanjem nepoznatima na ulica, bato. E, kad je tako, onda CortoM neće nikako. Možda mališa jeste kriv što je papak ali nije kriv što je sitan. Genetika, loša ishrana, nedovoljna izloženost suncu, nedostatak vitamina E i D, i ko zna šta sve još mu se poklopilo. I bi mi ga žao. Sa svojim duhanskim navikama neće mu dugo potrajat taj život nesretni. (end of stream of consciousness) U svem tom razmišljanju izgubih ga iz vida. Izgleda da je jadničak na prvoj raskrsnici skrenuo sa mog, pravog puta, što se pokaza kao velika sreća. Kakav sam, da sam minutu duže hodao iza njega, još bih mu cenera udijelio. Helem, večeras sam ustanovio gornju granicu svoje ekološke strasti i donju granicu svog licemjerja. Drago mi je bar da je granica milosrđa ostala u magli. Cener je cener. A sve što možeš izbjeći danas, stići će Te (tek) sutra.

Corto Maltese
<< 12/2005 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


Nisam sklon tradicionalnom moralu i trudim se da slijedim samo svoj instinkt i tri nepisana pravila:












Spolni saradnici:

A ako želite da postanete intimni a ostanete anonimni onda :

Svaki početak je smiješan:


BROJAČ POSJETA KOJI LAŽE, ALI PRECIZNO
Milion, dva i još 322283 pride

Powered by Blogger.ba