"Quod licet bovi, non licet Iovi... i obrnuto

14.12.2005.

Daje se na znanje!

U nemogučnosti da se pojedinačno obratim brojnim obožavateljima koji su mi u proteklom periodu svojim pohvalama, prijedlozima i komentarima pružili podršku u pisanje ovog bloga, iskoristiću ovu priliku da im izrazim svoje duboko poštovanje uz obećanje da ću na tome putu ustrajati.
Hvala Vam!
Oboma!


Deja Vu

14.12.2005.

Jednom, kad bijah uporan

Poš’o ja na Trebević. Biciklom. Sunce prži, dan se ubio se za izležavanja, ali to mene ne ometa u pokušaju da oborim (svoj) vremenski rekord u penjanju do Vidikovca i nazad za manje od dva sata. Uspuho se ja, sav u goloj vodi, gledam pravo, furam dalje i izvodim striptiz na cesti. Prije Osmica sam već bio go do pasa. Ko se često vere tim putem zna da cesta do Trebevića nije prometna, ali je živopisna svakako. U odsustvu gustog saobraćaja to je raj za planinare i brdske bicikliste. A gdje se ove dvije grupe sastanu, obično je tu i treća- čobani, pardon pastiri. A sa čobanima stada. A stada ne paze kud i kako kake. A ja gol i oznojen vozim slalom uzbrdo između gomilica goveđih govana. A muve zunzare se slade tim govnima.
Nije trebalo dugo čekati da se prva muha zainteresuje za mene.
Dođe, sleti, namirisa.
A onda ode.
Da pozove ostalu raju.
Bilo je to 2-3 kilometra prije “Prvog Šumara”. Nekoliko stotina muha me je, omamljeno mojim mirisima, veselo pratilo, praveći oreol oko moga obnaženog torza. Jeste li ikada vidjeli putujuće govno na biciklu. E nisam ni ja, ali sudeći po licima, srećom rijetkih, vozača koji su se tog ljetnog popodneva zatekli na trebevičkoj cesti, to je bio praznik za oči. Pošto je rekord bio na dohvat ruke nije bilo govora o odustajanju. Smireno sam gurao pedale, brzinom od 7 do 10 km/h, koliko bi već uspon dozvoljavao. Neželjeni saputnici su se sladili, ali ja sam znao sam da će mo trenutak doći. Neposredno prije “Prvog Šumara”, počinje pravac i ravnica. Prešao sam prvih 50-tak metara istom brzinom kojom sam do tada vozio. Prikupljao sam snagu za napad. Bilo je to k’o u priči: Druga, treća, četvrta. peta. Za par trenutaka sam već letio onom ravnicom. Ja za sat, kad ono: 35 na sat. Faktor iznenađenja je učinio svoje. Tri četvrtine muha nije ni znalo šta ih je snašlo, a već su ostale same, ko govno na cesti. Ostale su pružale jadan otpor još stotinjak metara. Na kraju osta samo jedna zunzara, koja je panično pokušavala da drži ritam. Podsjeti me to na scenu iz filma Titanik, kada Leonardo De Caprio visi na onoj ogradi, samo, u ovom slučaju, perspektiva je bila horizontalna. I kao što je Titanik, na kraju potonuo u ledenu vodu sjevernog Atlantika, tako sam i ja, nošen tempom osvete, nestao u daljini. “Planinarski Kutak- Trebević”, oštra krivina lijevo, oštra krivina desno, ruševine Motela “Sunce” i eto mene na Vidikovcu. Pola minute pauze za pogled na Grad, a i da se obuče majica, pa brzi spust nazad. U povratku sam projurio pored onog jata zunzara koje su obezglavljene lutale po planini, uzaludno tražeći tačku uporišta. Mahnuh im, u dobrom raspoloženju. Ne popne se čovjek svaki dan do Vidikovca i nazad za manje od dva sata.
Pouka: Ako izgledaš k'o govno, ne moraš se k'o govno i osjećati.

Corto Maltese
<< 12/2005 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


Nisam sklon tradicionalnom moralu i trudim se da slijedim samo svoj instinkt i tri nepisana pravila:












Spolni saradnici:

A ako želite da postanete intimni a ostanete anonimni onda :

Svaki početak je smiješan:


BROJAČ POSJETA KOJI LAŽE, ALI PRECIZNO
Milion, dva i još 322282 pride

Powered by Blogger.ba