"Quod licet bovi, non licet Iovi... i obrnuto

16.12.2005.

Čekaj me i ja ću sigurno moći...

Nisam ja od onih što mnogo šaraju. Pomalo, tek toliko da se podsjetim da ima i drugih žena. Nije loše kad insan ima ponešto sa strane. Samo nek je diskretno. Što se ne sazna neće ni zaboljet. I ne valja tu ići puno u širinu. Svakakvih bolešćura se može fasovat. Nego- je’na stalna za kuće i je’na sa strane, više čovjeku ne treba. Samo što problem nastane kada ona što je sa strane sebi umisli da joj pripada nešto što ne zaslužuju. Ko ova moja, što me danas izbi iz cipela. Nazovem je, a ona tako!? E, vala nećeš ga meni više! Nije ničija do zore gorjela. Ma ima da joj skrešem, da joj se zanebesa. Sad ću ja nju ope’ nazvat’ da ja njojzi kažem: “Pička Ti materina! Ne javim Ti se godinu dana i Ti se odma’ udaš!”

16.12.2005.

Pozdrav Bosno, odoh u Saraj'vo

Rezvila se nedavno polemika o Sarajlijama, lokal-patriotizmu i ljubavi prema provinciji u nama. Ovome ne bih imao šta da dodam:

07.06.2005.
Sarajevska Fuk'ra

"Ma kakvi! On meni tako, a ja rođeni Sarajlija!? Ma, nema tu priče..." - pri tome me pogledao značajno, kao advokat porotnika na kraju završne riječi, opravdano iščekujući da se suosjećanje i razumijevanje ukažu na mome licu...

Od malih nogu znam da je svaki Sarajlija tajni član još tajnijeg Vijeća sigurnosti Umišljenih naroda i da od rođenja ima pravo veta i njeguje ga u svakoj mogućoj raspri sa nesarajlijama. Invociranjem saraj(ev)luka ili sarajevštine se u razgovoru povlači i taj posljednji, neopozivi argument - ja jesam, a ti nisi. To je valjda zato što je mame malih Sarajlija, malo prije rođenja pohodio Sarajevski duh (baš kao blaženu Djevicu Mariju onaj Sveti), pa se sve Sarajlije odreda rađaju bezgrešne i nedodirljive.

Biti ponosan na ono što jesi i odakle si je jedna stvar, a biti umišljen i nekritički smatrati da si samim mjestom rođenja bolji od ostalih je nešto sasvim drugo. Da, ja znam da nije riječ samo o mjestu rođenja, već i specifičnoj raji, sredini, tradiciji, školama i svemu ostalome što krasi Sarajevo i što će od nekoga načiniti čovjeka, ali opet, što je previše, previše je. Činjenica jeste da je Sarajevo najveći grad u Bosni i da sadrži najveću koncentraciju urbanog spirita, ali nije jedini.

Problem je u tome da se Sarajlije ponašaju kao da jeste. U sarajevskoj verziji Prođoh Bosnom kroz gradove glasi Prođoh Bosnom do granice, jer prije granice nema ni g od grada. Osim Tuzle i Banja Luke, malo će koji Sarajlija titulu grada priznati Bihaću ili, nekada, Prijedoru i Brčkom. A sve su to (bili) gradovi, sa svojom inteligencijom, urbanom dušom, pozorištima, koncertima, festivalima… Ipak, mislim da se u posljednje vrijeme ovaj stav Sarajlija mijenja nabolje.

Ne znam odakle ovakav stav dolazi, da li odražava neopravdanu, mangupsku samosvjesnost i samouvjerenost, ili, pak, ispod njega urla očaj obespravljenog age kojem su iza onog rata uzeli skoro sve, a koji sada gleda kako mu Sandžaklije razvoze i ono malo preostalog, pa jedino u šta se može uzdati i što mu niko ne može uzeti je ono malo sarajevskog identiteta. Nije meni krivo kada se Sarajlija ponosi onim što jeste. Krivo mi je kada, samo zbog toga, druge a priori smatra za niže od sebe i manje dostojne i ne trudi se da u životu išta postigne. Pa na kraju završi kao fukara.

Biti Sarajlija je mjesto rođenja, a ne univerzitetska diploma. Rodni list iz Općine Centar je, opet, potvrda lokacije rođenja, a ne svjedodžba o moralnom karakteru. Biti rođen na Jezeru znači biti cijepljen protiv dječijih bolesti, ne i protiv papanluka. Biti Sarajlija je nešto poput onoga što je onomad značilo biti pionir - obaveza da idem više i dalje od drugih. Ako ikada to što sam Sarajlija postane moja jedina odrednica, neka me neko dobro utuče i shorga niz Jekovac, k’o posljednju sarajevsku fukaru.

Oteto-prokleto od:
Umijeće Tersanja

16.12.2005.

A tek da sam ja netko!

Nisam ni ja od jučer. Čitam odavno. Već od pete godine. U doba kada sam počinjao Oslobođenje je štampalo parne listove na latinici, neparne na ćirilici, a godišnja pretplata na Politikin Zabavnik bila nagrada za dobre đake. Od tih davnih vremena nakon što savladah prvih sto knjiga biblioteke «Lastavica» čitao sam sve i svašta. Ruske klasike, francuske futuriste, latinoameričkih realiste, domaće nadrealiste, germanske moderniste, svakojake biografije, istorijske monografije, stručne, političke i bulevarske časopise, skripte, spomenare, redova vožnje, pozorišne programe, vinske karte i kino plakate. Gdje god vidim kakav skup slova ja mu se posvetim. Čitam i analiziram. Oduvijek me je zanimala magija pisanja. Kako i zašto ljudi pišu? U koje doba dana? Šta ih motiviše? Šta razlikuje dobrog od lošeg pisca?
U zadnje vrijeme, najviše vremena provodim čitajući blogove. I mogu Vam reći, nađe se tu jakih pripovjedača i svježih mislilaca. Siguran sam da se među nama krije nekoliko već afirmisanih pisaca kojima blog služi za brušenje pera i puštanje probnih balona. Ne sumnjam da ćemo mnoge od ovdje objavljenih priča za koju godinu gledati u izlozima knjižara širom zemalja štokavskih. Ima tu safta, da prste obližeš. Ali («ali» je stvarno prokleta riječ) među svim tim nadarenim svijetom nema nikog ko me ostavlja bez daha. Još uvijek ne mogu prepoznati Onog ili Onu čiji dar obećava zaista nebeske visine. Onog koji od ničega pravi sve. Koji može da opiše zid od golog betona riječima koje će Te natjerati da se dugo poslije čitanja naježiš svaki put kada prođeš pored neomalterisane fasade. Koji posjeduje Ubilačku vještinu kakvm se služi, recimo Balašević i Jergović. Spretnost koja Te i kada slušaš pjesmu ili priču u kojoj je svaka rečenica u zavadi sa Tvojim pogledom na svijet, ipak razoruža snagom besprijekornog ritma, savršene rime, jasnoćom završnog stiha. Eh, da mi je biti talentovan kao Đole! Eh, da mi je njegova nepodnošljiva lakoća stila! Puškom bi me tjerali od tastature. Pisao bih olovkom, pisao bih kredom, ugljem; po sveskama, po tramvajima, trotoarima, zidovima javnih toaleta, po kafanskim stolnjacima i poleđinama jelovnika. Zebre na pješačkim prelazima bi bile išarane mojim stihovima. Tražio bih da me prikače na infuziju da ne moram gubiti vrijeme na tri obroka dnevno, pa bih i toj infuziji pjesmu posvetio. A tek roman o stalku na kojem infuzija visi, koji bi to triler bio. Slagao bih sonetne vijence a u slobodnom stihu sklapao sulude logičke paradoxe, lijegao bih noću čim se kazaljke poklope a budio se sat prije ponoći prethodnog dana, da od sna ukradem što više vremena za pisanje.
Nemam dar, ali zasigurno imam plan.
Tačno znam šta bih radio kada bih bio talentovan kao Balašević.
Pisao bih kao Johny.

Da mi je!

Corto Maltese
<< 12/2005 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


Nisam sklon tradicionalnom moralu i trudim se da slijedim samo svoj instinkt i tri nepisana pravila:












Spolni saradnici:

A ako želite da postanete intimni a ostanete anonimni onda :

Svaki početak je smiješan:


BROJAČ POSJETA KOJI LAŽE, ALI PRECIZNO
Milion, dva i još 322283 pride

Powered by Blogger.ba