"Quod licet bovi, non licet Iovi... i obrnuto

16.12.2005.

A tek da sam ja netko!

Nisam ni ja od jučer. Čitam odavno. Već od pete godine. U doba kada sam počinjao Oslobođenje je štampalo parne listove na latinici, neparne na ćirilici, a godišnja pretplata na Politikin Zabavnik bila nagrada za dobre đake. Od tih davnih vremena nakon što savladah prvih sto knjiga biblioteke «Lastavica» čitao sam sve i svašta. Ruske klasike, francuske futuriste, latinoameričkih realiste, domaće nadrealiste, germanske moderniste, svakojake biografije, istorijske monografije, stručne, političke i bulevarske časopise, skripte, spomenare, redova vožnje, pozorišne programe, vinske karte i kino plakate. Gdje god vidim kakav skup slova ja mu se posvetim. Čitam i analiziram. Oduvijek me je zanimala magija pisanja. Kako i zašto ljudi pišu? U koje doba dana? Šta ih motiviše? Šta razlikuje dobrog od lošeg pisca?
U zadnje vrijeme, najviše vremena provodim čitajući blogove. I mogu Vam reći, nađe se tu jakih pripovjedača i svježih mislilaca. Siguran sam da se među nama krije nekoliko već afirmisanih pisaca kojima blog služi za brušenje pera i puštanje probnih balona. Ne sumnjam da ćemo mnoge od ovdje objavljenih priča za koju godinu gledati u izlozima knjižara širom zemalja štokavskih. Ima tu safta, da prste obližeš. Ali («ali» je stvarno prokleta riječ) među svim tim nadarenim svijetom nema nikog ko me ostavlja bez daha. Još uvijek ne mogu prepoznati Onog ili Onu čiji dar obećava zaista nebeske visine. Onog koji od ničega pravi sve. Koji može da opiše zid od golog betona riječima koje će Te natjerati da se dugo poslije čitanja naježiš svaki put kada prođeš pored neomalterisane fasade. Koji posjeduje Ubilačku vještinu kakvm se služi, recimo Balašević i Jergović. Spretnost koja Te i kada slušaš pjesmu ili priču u kojoj je svaka rečenica u zavadi sa Tvojim pogledom na svijet, ipak razoruža snagom besprijekornog ritma, savršene rime, jasnoćom završnog stiha. Eh, da mi je biti talentovan kao Đole! Eh, da mi je njegova nepodnošljiva lakoća stila! Puškom bi me tjerali od tastature. Pisao bih olovkom, pisao bih kredom, ugljem; po sveskama, po tramvajima, trotoarima, zidovima javnih toaleta, po kafanskim stolnjacima i poleđinama jelovnika. Zebre na pješačkim prelazima bi bile išarane mojim stihovima. Tražio bih da me prikače na infuziju da ne moram gubiti vrijeme na tri obroka dnevno, pa bih i toj infuziji pjesmu posvetio. A tek roman o stalku na kojem infuzija visi, koji bi to triler bio. Slagao bih sonetne vijence a u slobodnom stihu sklapao sulude logičke paradoxe, lijegao bih noću čim se kazaljke poklope a budio se sat prije ponoći prethodnog dana, da od sna ukradem što više vremena za pisanje.
Nemam dar, ali zasigurno imam plan.
Tačno znam šta bih radio kada bih bio talentovan kao Balašević.
Pisao bih kao Johny.

Da mi je!

Corto Maltese
<< 12/2005 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


Nisam sklon tradicionalnom moralu i trudim se da slijedim samo svoj instinkt i tri nepisana pravila:












Spolni saradnici:

A ako želite da postanete intimni a ostanete anonimni onda :

Svaki početak je smiješan:


BROJAČ POSJETA KOJI LAŽE, ALI PRECIZNO
Milion, dva i još 380262 pride

Powered by Blogger.ba