12 + 3,5 (III)

Služio sam vojsku (JNA) onih godina kada je vojni rok trajao duuuugo, duuugo. U to vrijeme, svršeni srednjoškolci, koji nisu imali akademske želje i/ili mogućnosti, bi se u roku od godinu dana nakon srednje škole upućivali u kasarne po cijeloj zemlji (SFRJ), da osjete radosti petnaestomjesečnog vojničkog života. Za buduće studente je važio drukčiji režim. Oni bi išli u vojsku, koliko se sjećam, isključivo u Julu i Septembru, služili bi dvanaest mjeseci tako da mogu uhvatiti početak predavanja iduće jeseni. Nakon završetka, (ili prekida) studija vratili bi se da dosluže tri preostala mjeseca. Taj sistem vraćanja duga domovini se zvao “12+3”.
Ja nisam spadao niti u jednu od ovih kategorija. U vojsku sam stigao jednog aprila sa nepunih 20 godina i diplomom (samo) osnovne škole. Naime, u srednjoj školi (ETŠCJČ) sam bio malo nestašan, i u tom nestašluku sam zakuhao sa pogrešnim razrednim starješinom (ZV, zna ga Kidou). Na kraju četvrtog razreda taj živopisni lik sredi da me izbace iz škole iz nekog trivijalnog razloga. U pitanje je bilo tričavih par stotina neopravdanih odsustava sa nastave.
Jebi ga, ljubav je kriva!
Ja se, po nesreći, srećno zaljubih krajem prethodnog avgusta, pa se onda nesrećno zaljubih u januaru, i onda opet srećno u martu, tako da za odlaske u školu, zaista i nije bilo prilike. To je razredniku obezbjeđivalo zakonsko uporište k’o beton za odluku da me izbaci. S druge strane, ja sam kod većini profesora bio drag učenik, jer sam stalno učestvovao i ostvarivao dobre rezultate na raznolikim, što sportskim što predmetnim, takmičenjima, i osim izražene sklonosti da budem odsutan, nisam im pravio probleme. Čak naprotiv, upravo sam te godine javno prebio jednog školskog jalijaša (LP), na veliko odobravanje nekoličine profesorica koje je javno prebijeni prije toga šikanirao.
Važući sve navedene razloga, nakon kraćeg cjenkanja, nastavničko vjeće odluči da poništi odluku o izbacivanju iz škole, ali naprave neku čarlamu tako da budem oboren iz 6 predmeta, uljučujući i matematiku!? Ne sjećam se detalja, ali fazon je otprilike bio tome da nisam ispunio dovoljan fond časova iz tih predmeta da bi mi pozitivna ocjena mogla biti zaključena. Tom odlukom oni mi učiniše uslugu, jer da su me izbacili iz škole, to bi bio naš konačni rastanak.
Ovako su mi ostavljene dvije mogućnosti: Da ponovo pohađam, to jest- ponavljam IV razed (ha,ha, nasmijah se grohotom), ili da ga vanredno polažem. Na žalost, prvi rokovi za polaganje su bili tek sljedećeg januara ili februara, tako da mi u oba slučaja propade školska godina.
Ubrzo dobijem depešu da se se javim u vojni odsjek, ponesem matursko svjedočanstvo i preuzmem poziv za odsluženje vojnog roka. Skoknem ja tamo, kad onamo moj bivši razrednik i nastavnik matematike (BS) iz osnovne škole (PPNj). Bingo! Bivši učo je imao kancelariju okićenu priznanjima i diplomama koje sam mu, dobrim dijelom, ja zaradio na svakojakim matematičkih olimpijadama i olimpijadicama, a nije bez vraga bilo ni to što mu je moj stari, svojevremeno, naštelio da preko reda kupi, u našim krajevima jako popularno, vozilo jedne Vogošćanske firme (firmu ni vozilo ovom prilikom nećemo reklamirati).
Strpljivo on sasluša svog najmilijeg đaka i bi neugodno iznenađen storijom o njegovom školskom nespjehu. Upita šta planiram, na šta mu ja odgovorim šta ne planiram, to jest da neću u vojsku prije nego položim maturu. Reče on da ništa ne brinem i da se ne jedim, nego da sve s mirom obavim, te da mu se javim kad budem spreman za uniformu, al da se ipak potrudim se to desi u narednih godinu dana. Pozdravismo se na rastanku, on mi poželi sreću u daljem školovanju, ja njemu poželih sreću u daljem radu… i to bi bio kraj trećeg dijela priče pod nazivom 12+3,5

P.S.
Nastavak br. II sam preskočio jer je bio dug i dosadan.

Još jedan P.S.
Zadnji nastavak ove priče sam ispričao prošlog četvrtka u onoj TV emisiji koju nisam htio da unaprijed razglasim.

10 komentara

Komentariši