"Quod licet bovi, non licet Iovi... i obrnuto

27.01.2006.

Atom Heart Mother

U toku životnih zbivanja bijah predmet svakojake sprdnje i zajebancije, te nepravdi koje su me pratile u svim društveno-političkim strukturama počev od haustora, zgrade, škole pa do užeg i u šireg zavičaja. Napadali su me zbog mog slobodarskog duha, zbog pružanja otpora svakom nametnutom autoritetu, pretjeranog avanturizma i egzibicionizma, otvorenog prezira prema tradicionalnom moralu, ukratko, zbog dvije stvari: svega i svačega. Ipak, jednog sam bio pošteđen; gotovo niko mi nije zamjerao nedostatak inteligencije. Niko, osim nje. Zalud petice i pobjede na takmičenjima iz matematike, slabo vrijede diplome i plakete donesene sa "TITOvih Staza Revolucije", ništa ne bi značilo i da su me tri MENSA-e primile pod svoje skute; do dana današnjeg, šta god uradio ili ne uradio, ja bijah i ostah Mamina Budalica. Ili Budaletina, zavisno od visine načinjene štete. Jer Mama uvijek zna bolje.
Prije par godina podsjeti mene drugarica Žbilja na neke ratne dogodovštine. Kaže: "Corto, Ti si tokom nemilih događaja koji zadesiše našu domovinu, i nas kao njene štićenike, bio jedini optimista u okruženju. Doduše imali smo mi i Vehbiju Karića, ali za razliku od njega, Ti si, ponekad, zvučao suvislo. Sjećam se da, u pojedinim trenutcima kada je moral padao na niske grane i kadi smo mislili da je sve gotovo, upravo Ti bješe najbučniji glasnik svijetlije budučnosti, govoreći nam da se ne brinemo, da ćemo razvaliti mrskog neprijatelja, i svi se vratiti kućama. Posebno mi je u pamćenju ostalo kada si, jednom prilikom, podijelio sa nama jasnu viziju svog ulaska u Ilidžu, pobjednički jašući zarobljenog Belog Orla!" Pitam ja Žbilju: "Žbiljo, druže moj ratni, antifašisto, ako nе bratе po oružju, onda bar sestrо po lanč paketu; da li je moja Mama prisustvovala tom proročanskom trenutku?" (u isto vrijeme pitajući sebe, da li ću se okad otarasiti upotrebe ovakvih monstruozno teatralnih rečenica)
"Svakako da jeste, Corto. Te riječi upravo bijahu upućene nama dvijema, kao utjeha, dok smo razmjenjivale potoke suza jednog hladnog januarskog dana, godine ratne hiljadu devetsto devedeset pete.", zbori Žbilja, dok je ja slušam, djelomično odsutan, mučeći se da skontam dal’ sam ja nju, il’ je ona mene zarazila ovim suludim arhaičnim stilom.
Veseo ko mali tranzistor otrčim ja Mami, da je podsjetim na taj lucidni trenutak i zaradim koji IQ poen kod nje.
Opišem joj cijelovitu situaciju, te pitam, sav služben: "Mama, sjećaš li se navedenog događaja?"
"Dođi da Te mama zagrli!", zove ona, "Naravno da se sjećam! Baš si mi, tom prilikom, podigao raspoloženje. Ne pamtim da sam se, tokom rata, ikom tako slatko nasmijala, kao Tebi i tim tvojim budalaštinama.
"Hoćeš reći, podsmijevala."
[i]"Ne uzimaj to k srcu sine! Zar je iko normalan, u doba opšteg pesimizma i beznađa, pod topovskim granatama i snajperskim hitcima, mogao vjerovati da ćemo živu glavu izvući i uz to se vratiti kućama!? Rijetko su kome, u to doba, takve gluposti padale na pamet?"
"Ali Mama, nisu gluposti. Vrijeme je pokazalo da su svi ti zlosutnici bili u krivu a ja u pravu!"
"Bleso jedna, opet si pogriješio! Vrijeme je samo pokazalo da se i budali ponekad posreći! [/i]

P.S. Ova priča ima mnogo dublje značenje nago što se na prvi pogled čini. Ko ne vjeruje- magarac!

Corto Maltese
<< 01/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


Nisam sklon tradicionalnom moralu i trudim se da slijedim samo svoj instinkt i tri nepisana pravila:












Spolni saradnici:

A ako želite da postanete intimni a ostanete anonimni onda :

Svaki početak je smiješan:


BROJAČ POSJETA KOJI LAŽE, ALI PRECIZNO
Milion, dva i još 380261 pride

Powered by Blogger.ba