"Quod licet bovi, non licet Iovi... i obrnuto

18.02.2006.

Septembar, dvadeset treći, godina devedeset sedma

Komentar Umornog na Roqueov post me podsjeti na scenu sa najdražeg muzičkog događaja u mom životu:







Ori se stadion "Koševo", i ne sluteći da će se za koju godinu zvati “Asim Ferhatović Hase”.
Svira, malo matrica, malo više njih trojica.
Pjeva, malo Edge, malo više nas šezdesetak hiljada.
Bono odmara načete glasnice, skakuće po stejdžu i uživa u našoj pjesmi.
Vazduh trepti k’o da gori vagon hercegovačke trave, sprema se kraj koncerta.
Kontam, kako dalje?
Ima li života nakon ove svirke?
Može li se poezija pisati i nakon što se ugase pojačala?
Završni akord " One" odlazi u fade out.
Bono podiže obje ruke, masa se utišava da čuje šta nam želi reči njegov puknuti glas.
Edge prebire uvod u "Unchained Melody"
Krakati, dugokosi lik, koji mi cijelo veče zaklanja vidik, koristi trenutak neočekivane "tišine", i naginja se prema svom nešto nižem drugu. Dok mu se obraća čujem ga jasno, kao da mi šapuće na uho:
“Joj jarane, da se hoće ponovo zaratit', pa da nam dođu Flojdovi !”


P.S. Za sve eventualne nepreciznosti u mome sjećanju kriv je gorepomenuti vagon iz Hercegovine

Corto Maltese
<< 02/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728


Nisam sklon tradicionalnom moralu i trudim se da slijedim samo svoj instinkt i tri nepisana pravila:












Spolni saradnici:

A ako želite da postanete intimni a ostanete anonimni onda :

Svaki početak je smiješan:


BROJAČ POSJETA KOJI LAŽE, ALI PRECIZNO
Milion, dva i još 354671 pride

Powered by Blogger.ba