beats by dre cheap

Bitka na Željeznici

Krajem proljeća jedne davne godine, porodično vijeće naše antifašističke porodice je odlučilo da je kuća zrela za generalku. Radiće se krečenje izvana i iznutra, brušenje i lakiranje drvenarije, izmjena cijevi gdje treba gdje ne treba, uvođenje etažnog grijanja…raj za tek punoljetne omladince, koji, kao što je poznato, krajem školske godine, dok curice šetaju svoje gole nogice, nemaju ništa pametnije za radit’. Ja sam dobio poštedu od opštih kućnih poslova te sam se fokusirao na sređivanje svoje sobe: “Al’ da bude sređena!”, kraj citata Otišao sam u Zadrugar, kupio tapete sa prugastim dezenom, ljepilo, gajbu pive i pozvao Kikija da mi asistira. Odmakli smo namještaj od zidova, složili materijal i alat za rad, na sred sobe postavili gajbu klipača, a na gajbu šahovsku tablu. Preko vikenda smo zalijepili tri kolone tapeta, odigrali 87 partija šaha i kupili sljedeću gajbu. Trajao je taj rad i sedmicu, dvije. Stari je svaki par dana navraćao u sobu sa komentarom: “Slabo Vi to, slabo Vi to…”, potpuno nesvjesan našeg ogromnog šahovskog napretka. Sve u svemu, negdje u doba kada su svi moleri, vodovodžije, instalateri i njihovi pomoćnici napuštali kuću, nas dvojica smo uz petu gajbu pive slavili završetak tapetarskih radova. Kada smo namještaj vratili na mjesto i počistili sav nered, slijedila je inspekcija. Ukučani su bili zadovoljni. Naročito Stari. “Bravo sine, dobro si to uradio! Još da lakiraš prozor, i soba će biti k’o nova!” Sranje, prozor! Znao sam da sam nešto zaboravio. Majstori su napustili kuću, Kiki je otišao na more, taj posao sam morao izvesti sam, ne zvao se ja Corto, majstor odlaganja i dobrih izgovora. Prozor je definitivno štrčao od cjelokupnog prizora. To je bila činjenica. Kad mi se nešto ne radi, ja to ne uradim. Također činjenica. Stari ne ostavlja nedovršene poslove. Fakat. Stekli su se svi uslovi za početak rata umova. U početku nisam imao vemena da se posvetim prozoru jer sam se spremao za prijemni. Onda sam našao privremeni posao da zaradim za ljetovanje. Potom sam morao na ljetovanje. Vratio se poslije mjesec dana, žalosno konstatujući da se, u međuvremenu, prozor nije sam ofarbao. Stari se je očito zainatio da ja to uradim. Nema veze, imam i ja velike rezerve inata. U to počeše predavanja. Onda sam se zaljubio. Prozorska saga je ušla u poznu jesen Stari je, prirodom posla, često putovao tako da je izbjegavanje bilo moje glavno oružje u narednom periodu. Počeli su jesenji vjetrovi. Premjestio sam krevet uz suprotni zid, jer mi je propuh pod ohrndanim prozorom sjebao sinuse. Pošto sam izbjegavao Starog, i on je izbjegavao da mi daje džeparac. Sukob se zahuktao, i prijetio da uđe u zimu. Zanimljivo je da svo vrijeme trajanja tog hladnog rata, nijedan od nas nikada nije izgovorio riječ: “Prozor” Komunikacija je bila šifrovana. I sve rjeđa. Uskoro je gotovo prestala. Obojica smo znali da se ne može dalje dok se taj neimenovani problem ne privede kraju. Neko je morao pokrenuti diskusiju na tu temu da bi stvar krenula sa mrtve tačke. Iz nekih razloga, od momenta kada sam postao punoljetan, Stari nije želio da više koristi svoj autoritet glave porodice, nego je stalno apelovao na savjest Titovog omladinca. Savjest je i dalje bila na odmoru, to jest u pubertetu Osim toga, nerviralo me je to okolišanje. Nema potrebe da se pravimo ludi. Hoćeš prozor, preuzmi inicijativu izdaj naređenje i bog te veselio. Tu večer sam se ušunjao u kuću oko ponoći. Hodajući na prstima popeh se na sprat i uđoh u svoju sobu. Na podu pored kreveta je stajali četka i kantica laka za drvo, na kantici izgužvan papirić A5 formata. Podigao sam i raširio cedulju. Poruka, kratka i jasna, uz čitak potpis : [i]Prozor noćas mora pasti! Stari[/i]

Corto Maltese
http://cortomaltese.blogger.ba
17/02/2006 16:01