Prođoh gradom

Ne bi ja da se puno pravim pametan ali je, svojevremeno, bila jedna gradska akcija, a u okviru akcije EPP koji se vrtio na RTV Sarajevo. Ide tip ulicom, izvadi poslijednju cigaretu iz kutije te potonju baci na tro, tri, tre, kako se već ono kaže? Nema veze, sjetiću se, helem baci on tu praznu kutriju na ulicu. Ekološki osviješten lik koji se kreće za njim, ne bilo mu lijeno, podigne navedenu kutiju, sustigne onog prvog, i obrati mu se: „Vi ste ovo izgubili.“ Prvi će začuđeno: „Ne nisam, to meni više ne treba!“ „Ali ne treba ni ovom gradu!“ Zaključi ekolog i preda mu kutiju. Ne znam koliko papaka je ova reklama dovela tobe, ali je smatram jednom od najboljih u istoriji lokalnog oglašavanja. Da sad ne idem u duboka objašnjavanja, na koje sve nerve udara, kako je jednostavna itd., njena glavna prednost je što je primjenjiva. Svako je mogao ugledati papka, kojih btw u to vrijeme nije mnogo bilo, i očitati mu bukvicu. Treba imati oštro oko i brzu ruku i biti dovoljno blizu da sustigneš onoga koji je bacio kutiju. Moderno vrijeme, naravno, stvara i nove izazove. Mene recimo, stravično nerviraju likovi koji iz automobila bacaju čikove i time od cesta prave velike javne pepeljare. Godinama imam neodoljivu želju da jednog od njih stignem, pokucam na prozor i ravno među noge mu ubacim onaj čik, još neugašen, i kažem: Čini mi se da ste nešto zaboravili? Nije da nisam pokušao, ali dok ja zaustavim svoj automobil, izađem, pokupim čik, vratim se u auto… ne samo da mi zagađivač utekne iz vidokruga, nego još izazovem zastoj u saobraćaju, koji za sobom povuče lavinu buke, vike, psovke i to na moj račun. Tako da moja želja osta neostvarena. Sve do večeras. A večeras…vračajući se sa posla kretao sam se oko 5 metara iza tipa koji je palio cigaretu. Čini se da je imao problema sa upaljačem, jer ga je u jednom trenutku trehnuo o trotoar (znao sam da ću se sjetiti kako se kaže). Upaljač je, uz prasak, odskočio jedno pola metra, ali je pri doskoku ostao u komadu. Meni je momentalno osmijeh obasjao lice, sageo sam se da dohvatim upaljač i, makar na pješaku, istresem svoje dugogodišnje frustracije. Da ga nešto pitam. Dakle krenuh da se sagnem, bacih još jedan pogled na zločinca i… i ništa. Nastavih svojim putem. Dođoh kući i sjedoh pred ekran i evo sad Vam pišem o tome. Zašto!? Šta je učinilo da ništa ne učinim. Strah? Ne. Lik je bio za glavu niži od mene, 10-15 kilograma lakši, jadno obučen i, naoko. nimalo opasan. Lijenost? Ma kakvi. To mi nije predstavljalo ni najmanji napor, već sam bio saget, radnja se odvijala na putu kući, sve bi trajalo 3 sekunde. Šta je onda moglo biti u pitanju? Dakle ovako (R – slow motion): Prilikom saginjanja pogledao sam u tog lika koji je svojim likom i djelom mamio da bude ponižen i upitao sebe: Corto, šta da je kojim slučajem drukčiji. Šta bi bilo da se radilo o gorostasu od 2 metra sa 120 kg mišića i ljuta pogleda? Ili o nekom ne tako krupnom, ali potencijalno dobro naoružanom. Kratak mu fitilj ali duga mu Devetka. I da je istresao punu pepeljaru na ulicu tj. trotoar? Da li bih bio tako poletan? Ma daj! Progutao bih knedlu i nastavio dalje, bez riječi. Vjerovatni bih prešao na drugu stranu ceste. Budimo realni, reklama sa početka ove priče je proizvod nekog drugog vremena. Da se snima danas, lik koji se obraća zagađivaču bio bi u namodernijoj pancirki, sa kacigom na glavi i okružen sa četiri tjelohranitelja, tri vatrogasca, dva medicinska tehničara i jednim deminerom. I još jednim advokatom u pozadini, pošto bi ga gradska čistoća 100% tužila da im pravi nelojalnu konkurenciju. Tako to sada ide sa obraćanjem nepoznatima na ulica, bato. E, kad je tako, onda CortoM neće nikako. Možda mališa jeste kriv što je papak ali nije kriv što je sitan. Genetika, loša ishrana, nedovoljna izloženost suncu, nedostatak vitamina E i D, i ko zna šta sve još mu se poklopilo. I bi mi ga žao. Sa svojim duhanskim navikama neće mu dugo potrajat taj život nesretni. (end of stream of consciousness) U svem tom razmišljanju izgubih ga iz vida. Izgleda da je jadničak na prvoj raskrsnici skrenuo sa mog, pravog puta, što se pokaza kao velika sreća. Kakav sam, da sam minutu duže hodao iza njega, još bih mu cenera udijelio. Helem, večeras sam ustanovio gornju granicu svoje ekološke strasti i donju granicu svog licemjerja. Drago mi je bar da je granica milosrđa ostala u magli. Cener je cener. A sve što možeš izbjeći danas, stići će Te (tek) sutra.

14 komentara

Komentariši